Razmišljanja jedne duše
Bolujem od prokrastinacije...
...ne, neću umrijeti od toga. Nije ništa strašno u fizičkom smislu. Nego, izluđujem samu sebe s tim. 
Prokrastinirati znači odgađati stvari do zadnjeg trenutka. Kad bi se latinski prevodilo pro(naprijed) crastinus (sutra), tj. ostavljati stvari za sutra.
Svaki dan se probudim sa željom da nešto napravim, no nakon što prođe par minuta izgubim volju za svim... Takva sam otkad znam za sebe. Nikad nisam učila redovito - kampanjac i pol. Jednostavno nađem nešto zanimljivije i uvijek imam vremena, sve dok ne zagusti... I onda sam pod stresom. Npr. učim par dana prije ispita (najčešće na sam dan ili dan prije!!!) i živciram se što nisam počela ranije jer i za to malo vrijeme dobijem predobre bodove, a bude mi žao što nisam malo više vremena uložila, pa dobila još bolje bodove. Obavezno si svaki put obećam da će sljedeći put biti drugačije, no... Koga ja to zavaravam? Opet se ponovi isto. Kao da sama sebe prevarim... I zaista, priznajem da imam problem. Ne znam kako da se natjeram i motiviram da nešto ZAPOČNEM raditi, jer kad krenem, onda ide lako.
Recimo sad trebam napisati seminarski rad za faks. Imam sve žive materijale, no neda mi se započeti...
Umjesto da to radim, ja se već dva dana se mučim s jednom glupom igricom čiji link ćete dobiti u nastavku. Došla sam do black levela bez problema, no onda traže od vas da skupite što više zlatnih medalja (ako budete igrali, skužit ćete na što sam mislila). Osvojila sam sve zlatne medalje, osim jedne brončane na black nivou. Za nju ne znam hoću li je u budućnosti preći jer je fakat preteško. Zarazno je, pa ako nešto važno morate raditi, bolje ne otvarati:
http://www.spotthedifference.com/explorer.asp
E, sad... Kako to da za ovakve gluposti dobijem instant motivaciju, a za nešto što bi trebalo biti za moju dobrobit nemam? Mislim da glavni problem leži u našem demotivirajućem školstvu gdje je još uvijek vrhunac znanja naštrebavanje glupih definicija napamet i forsiranje nekih stvari koje nam nikad neće trebati u životu. Kada bi imali više motivacijski program u školama, ne bi sigurno 90% djece bila kampanjci koji jedva čekaju da odu iz škole. Zar ne bi bilo bolje kada bismo umjesto glupih definicija radili praktične stvari?
Ne mogu puno promijeniti, pa mi je bolje da se bacim na knjige...
Užas!!! Klinci mačku rezali šapice
Evo danas čitam malo vijesti po netu i ne mogu da vjerujem da klinci mogu biti tako okrutni prema životinjama. Kakav je to odgoj? Roditelji? Ja osobno volim životinje. Dosad sam čula svašta o tome što im sve klinci rade, no ovako nešto nikad. Prestrašno! Trebalo bi ih odvesti psihijatru i psihologu malo na nekakav preodgoj, jer bi mogli postati psihopati kad narastu... 
Iz Večernjeg Lista:
Okrutnost: Mačku Čarliju odrezali šape i nogu
Okrutnost koju su nad susjedovim mačkom pokazala djeca predškolske i školske dobi u Zdencima zaprepastila je ne samo stanovnike toga malog mjesta nedaleko od Orahovice nego i veterinare.
Nekoliko meni nepoznatih mališana u dvorištu ispred moje kuće vezali su moga mačka Čarlija, potom su mu noge stezali žicom i na kraju žicom ili nekim oštrim predmetom odrezali prednje šapice. Kada sam vidjela što se dogodilo, odnijela sam ga u Veterinarsku stanicu u Orahovicu, gdje je eutanaziran. Bila sam u šoku Čarliju su udovi bili osakaćeni, lijeva stražnja noga bila mu je odrezana do buta, druga potpuno oguljena, a šapice na obje prednje noge odrezane.
Posebno me je zaprepastilo to što su se tako iživljavala djeca koja još ne idu ni u školu. Molim roditelje da svojoj djeci usade više ljubavi prema životinjama, prema prirodi, pa i prema ljudima izjavila je potresena vlasnica Ružica Mijić, koja je o ovom slučaju obavijestila udrugu za zaštitu životinja Život u Osijeku.
U Veterinarskoj stanici Orahovica tvrde da je to prvi prijavljeni slučaj mučenja i ozljeđivanja životinja.
Djeca muče životinje iz znatiželje, straha ili zbog pukog hvalisanja pred vršnjacima, no na odraslima je da im objasne da životinje osjećaju bol i pate objašnjava školska psihologinja Ivana Sabol te dodaje:
Rijetko koje će dijete samo mučiti životinju, češće se na to odlučuju u grupama jer im to daje osjećaj sigurnosti. Neka se djeca na taj način oslobađaju straha od životinja, druga se osjećaju važnima. Čini mi se da je takvih incidenata više na selu nego u gradovima, gdje više djece ima kućne ljubimce pa je time njihov odnos prema životinjama drugačiji, mnogo humaniji - kaže psihologinja.
Ne opravdavam to ni radi oslobađanja od straha. Nek se na neki drugi način oslobađaju. Jadni micek... :'(
Nije mi jasno otkud u tim godinama potreba i ideja za takvim činom. Mi smo se u osnovnoj igrali pikulama, lovice, skrivača, kartali se, išli u park s loptom... Više - manje, sve ono što današnji klinci očito ne rade.
Ne razumijem najbolje ni te roditelje. Danas je valjda moderno biti roditelj koji nema pojma gdje mu je dijete, ni koliko godina ima. Prije nekoliko dana se klinac od 2 godine utopio u septičkoj jami, a ima i ona druga priča koja se isto nedavno dogodila - dijete koje se utopilo u rijeci (a već su mu se dvije starije sestre utopile u istoj rijeci). Kako možeš pustiti dijete predškolske dobi da se igra pored otvorene septičke jame ili na obalu rijeke gdje ti je već dvoje djece poginulo?
Neka mi netko objasni ovo...
Djecu se treba odgajati, provoditi vremena s njima, igrati se i voditi ih na izlete i slično. Mislim da onda ne bi dolazilo do toga da klinci sakate životinje.
25.04.2007. u 16:27 | 8 Komentara | Print | # | ^
Zašto, zašto, zašto...???
Zašto postoji toliko netolerancije u svijetu? Kome to treba?
Zašto mi svi govore da sam potpuno slobodna odlučivati? Nisam čak ni slobodna, jer gdje je tu sloboda ako moram odlučiti između dva zla. Ništa nema smisla. Ne želim živjeti u kazalištu, a svijet je upravo to postao! Jedno obično kazalište u kojem glume najlošiji glumci!
Zašto bismo cijeli život glumili da smo netko drugi i krili se pod maskom savršenstva kada ništa na svijetu nije savršeno? Zašto???
Zašto ne budemo onakvi kakvi jesmo?
Uvijek nastradaju oni koji pretjerano razmišljanju i na kraju im se sve čini beskonačnim i ovaj svijet im ništa ne znači jer nisu našli sebe.Oni se brinu za posljedice, žele se boriti i uništiti sve nesreće u životu… Ok... to je utopija i nije moguće tako nešto napraviti (uništiti sve nesreće i sl.). No ipak postoji nekoliko činjenica koje ću iznijeti u sljedećim rečenicama.
Užasno je gledati kako ljudi nastradaju baš zato što su bili ono što jesu. Žalosno je iskazati svoje misli, a onda se kajati zbog toga… Umjesto da društvo podrži pojedinca u njegovim mislima i osjećajima, ono se trudi da ga uništi, a zatim protjera i odbaci kao da je najgori na cijelom svijetu ukoliko se neće asimilirati u ekipu. Najgore je to što se to događa u većini društava gdje se mišljenje pojedinca ne slaže s mišljenjem ekipe u kojoj se nalazi. Imala sam dosta takvih iskustava u životu, jer sam i sama bila odbacivana mnogo puta. Ne razumijem odakle toliki otpor prema drugačijem razmišljanju, stavovima... Kamo je nestala tolerancija?
No treba izdržati sve, obraniti svoje mišljenje…
To i je u biti glavni cilj svakoga čovjeka. No zašto smo onda svi tako okrutni jedni prema drugima kada nam je cilj isti? Možda zato što svi mislimo kako nije na nama da promijenimo svijet, nego uvijek mislimo da će to netko drugi napraviti umjesto nas. Gdje ćemo stići ako svi ljudi budu bahati i ako budu mislili da će netko drugi uraditi nešto umjesto njih???
... pa upravo tamo gdje se sada nalazimo u evoluciji društva.
(a i sami vidite da nam prijeti samouništenje i od strane loših društvenih odnosa i netolerancije, a i zbog prebacivanja odgovornosti na druge ljude - primjer: okoliš). Mislim da nema potrebe objašnjavati ovo dalje...
Mogu samo napisati samo još jedan "ZAŠTO?", jer sve je započelo na onoj "nedužnoj" netoleranciji nekad davno još u vrtiću i školi... 25.04.2007. u 01:51 | 4 Komentara | Print | # | ^
Prvi post na blogu...
Nešto mora biti prvi post, pa ću za ovu prigodu napisati:
Pozdrav blogovski svijete!
Ne znam ni sama kako to da sam otvorila ovaj blog.
Jednostavno mi je došlo od sveopće usamljenosti da malo podijelim misli s nekim, možda nešto pametno ili manje pametno napišem i slično...
Do sljedeće misli,
Jedna Duša 
